Shoutbox
18.9.2017. 7:51 :: Toko Karung Beras Bandung
Toko Karung Beras Bandung
18.9.2017. 7:51 :: Toko Karung Beras Bandung
Toko Karung Beras Bandung
18.9.2017. 7:51 :: Toko Karung Beras Bandung
Toko Karung Beras Bandung
18.9.2017. 7:52 :: Toko Karung Beras Bandung
Toko Karung Beras Bandung
18.9.2017. 7:52 :: Toko Karung Beras Bandung
Toko Karung Beras Bandung
18.9.2017. 7:52 :: Toko Karung Beras Bandung
Toko Karung Beras Bandung
18.9.2017. 7:52 :: Toko Karung Beras Bandung
Toko Karung Beras Bandung
18.9.2017. 7:53 :: Toko Karung Beras Bandung
Toko Karung Beras Bandung
18.9.2017. 7:53 :: Toko Karung Beras Bandung
Toko Karung Beras Bandung
18.9.2017. 7:53 :: Toko Karung Beras Bandung
Toko Karung Beras Bandung
18.9.2017. 7:53 :: Toko Karung Beras Bandung
Toko Karung Beras Bandung
18.9.2017. 7:53 :: Toko Karung Beras Bandung
Toko Karung Beras Bandung
18.9.2017. 7:54 :: Toko Karung Beras Bandung
Toko Karung Beras Bandung
18.9.2017. 7:54 :: Toko Karung Beras Bandung
Toko Karung Beras Bandung
18.9.2017. 14:58 :: Contoh Tanaman Umbi Lapis Untuk Tanaman Hias
Terima Kasih
18.9.2017. 18:41 :: Kapasitas Flashdisk
ih
19.9.2017. 10:44 :: Kapasitas Flashdisk
Terima Kasih
19.9.2017. 12:56 :: Obat Herbal Rematik Sering Kambuhan
Silahkan pesan bila anda berminat di no 082138615111(call/sms/WA) 087724516111(call/sms) PIN (5E7B32FE) Sekilas tentang Obat kami,De Nature Indonesia adalah sebuah perusahaan yang bergerak di bidang kesehatan terutama Obat Herbal Tradisional. Produk
19.9.2017. 13:53 :: Setting CCTV
Terima Kasih
20.9.2017. 12:20 :: obat asam urat dan kolesterol
Silahkan pesan bila anda berminat di no 082138615111(call/sms/WA) 087724516111(call/sms) PIN (5E7B32FE) Sekilas tentang Obat kami,De Nature Indonesia adalah sebuah perusahaan yang bergerak di bidang kesehatan terutama Obat Herbal Tradisional. Produk
20.9.2017. 20:31 :: Setting CCTV
Terima Kasih
20.9.2017. 21:51 :: Kapasitas Flashdisk
Terima Kasih
20.9.2017. 22:36 :: Cara Tanam Sayur Hidroponik
Terima Kasih
20.9.2017. 23:18 :: Pisau Dapur Victorinox
Terima Kasih
21.9.2017. 0:01 :: Harga Kunci Sok Krisbow
Terima Kasih
22.9.2017. 4:47 :: Kapasitas Flashdisk
Terima Kasih
22.9.2017. 5:34 :: Cara Tanam Sayur Hidroponik
Terima Kasih
22.9.2017. 7:46 :: Cara Memasak Kolang Kaling
Terima Kasih
22.9.2017. 12:01 :: obat rematik dokter
Silahkan pesan bila anda berminat di no 082138615111(call/sms/WA) 087724516111(call/sms) PIN (5E7B32FE) Sekilas tentang Obat kami,De Nature Indonesia adalah sebuah perusahaan yang bergerak di bidang kesehatan terutama Obat Herbal Tradisional. Produk
....
Nema zapisa.
Blog
petak, srpanj 10, 2009
(u nastajanju)
edoksil @ 02:51 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Da nije razmišljao o novoj taktici i tome kad će uopće doći nova grupa, možda bi i primijetio vitkost i skladnost tijela suđene mu partnerice. U ovom trenutku je razmišljao kako iskoristiti njenu sposobnost u kombinaciji s njegovom vještinom. Nadao se da neće morati vlastitu sposobnost koristiti jer trenutno nije imao dovoljno snage da ju kontrolira, čak možda ni dovoljno snage da je započne.

Zamišljeno su gledali u daljinu, prema onom kraju ulice čiji je zavoj vodio prema kilometrima njena ostatka. Prestao je razmišljati o njoj, odakle mu je poznata jer to u ovome trenutku nije bitno, ali je osjećao da se mora time pozabaviti kasnije.
Nije se činilo da ju previše zbrinjava trenutna situacija, iako, da je itko u tome trenutku mogao imalo proviriti u njen um, prepali bi ga njeni alarmi u glavi koji su galamili, vrištali, derali se od panike, a ona je to sve morala kontrolirati.

Prekinula je šutnju "ne smeta li ti ovolika dužina mača?"
"zašto bi mi smetala?" naizgled je bio zbunjen, ali shvaćao je što želi pitati, samo je to od nje htio čuti.
"pa, istina da je od akrana stoga je lagan, no ne bi li bilo lakše koristiti kraći mač, ili možda dva ako si već toliko vješt?"
Ozarenog lica, kao da nakon dugo vremena sreće civilizaciju, odgovorio je kao kolega kolegi "imaš pravo, doista bi mi bilo lakše koristiti dva kraća mača. No, iskustvo mi je pokazalo da je možda ipak bolje imati dugi mač široke oštrice, nego dva kratka, jer ovaj dugi može pokriti puno veću površinu. A još k tome ovako imam mnogo veću mogućnost da postignem pogodak, pa ako nije precizan i smrtonosan, onda je bolan i vjerojatno lomi ili drobi, da se tako izrazim." opet su mu se usne iskrivile u osmijeh, ali ovoga puta su mu se i bore istakle kraj očiju dok se smijao, gotovo glasno.
Uzvratila mu je osmijeh.

Ipak, bio je to krivi trenutak za smijeh - iza zavoja koji je vodio prema početku ulice vidjelo se blago svjetlo popraćeno energetskim izbojem.
"dolaze" s povišenim je glasom rekla.
Duboko je udahnuo, zadržao dah, a onda ga iz trbuha ispustio. Zvučao je poput neke zvijeri. Stisnuo je oči tako da su mu se jedva vidjele, a mač isukao iz korica. Stegnuo je stisak oko drške i stao poluobrambeni stav, opet.
edoksil @ 02:50 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Sjedili su na klupi kraj ulične lampe koja kao da je odbijala dati više svjetla.

"je li to akran?" pitao je.
"da"
"odakle ti?"
"zar je važno?"
"kali se posebnom tehnikom i ne može ga bilo tko nabaviti i oblikovati po želji"
"ja ga imam, zar je važno odakle mi? I vidiš da ga mogu koristiti" rekla je s mnogo sigurnosti
"da, možeš ga koristiti, ali..." započeo je, no ona ga je prekinula "mogu ga koristiti i namješten je na moju biofrekvenciju! Sad lakše?" rekla je uznemireno.
A jesi li..." opet je pokušao nešto reći, ali je bio prekinut "ne, nisam iz druge škole. Evo, pogledaj!"
svjetlo jedne o uličnih lampi osvijetlilo je njena bedra otkrivajući snažne mišiće nakon što je razmaknula halju koja je, čini se, bila jedina odjeća na njoj osim istrošenih vojnih čizmi, kratkih kožnih hlača i tankog kožnog prsluka ispunjenog zaštitnim metalom. Prsluk je bio malo neobičan, a on je to zamijetio istoga trenutka.
"kućna izrada prsluka..." pomislio je.
"evo, vidiš sad?" rekla je nervozno pokazujući mu svoja bedra.
Na unutrašnjoj strani bedara nalazile su se dvije tetovaže, svaka na jednoj nozi. Na lijevoj nozi sedmokraka zvijezda, a na desnoj sedmerokut, veličine idealne da u njega zvijezda stane kad bi se ta dva lika spojila.
"aha" izdahnuo je, pomalo razočarano, ali ipak s dozom zadovoljstva jer je bio siguran da je zasad u društvu osobe koja mu sigurno neće biti teret.
"što je ono bilo u kući?" upitao je prisjećajući se prepolovljenog tijela bića.
"usmjereni izboj energije akrana" rekla je gledajući negdje u prazno.
"aha" odgovorio joj je bez nekog prevelikog iznenađenja, kao da je već ionako sve znao o tome.
"što tražiš ovdje?" upitala je.
"ništa posebno. Ovdje sam tek mjesec dana i nije ni upola zanimljivo kao na drugom kraju grada" lice mu se malo ozarilo, a usne se iskrivile u blijedi smiješak.
"kako je tamo?" nešto brže je rekla, kao da reagira na njegovu izjavu o dolasku s drugog kraja grada.
Šutio je nekoliko minuta. Nije mu smetala. Nije ni htjela smetati. Znala je da na drugom kraju grada nema više mogućnosti za siguran hod po ulici, a da poslodavci samo neke šalju na mjesta poput toga. Za drugi kraj grada, ova ulica je poput godišnjeg odmora nakon petogodišnjeg rada u kamenolomu u paklu.
"pakao..." pomislio je pa nastavio na glas gledajući u prazno "to je približan opis onoga što se tamo događa.
"što?" pitala je pomalo zbunjena
"pakao, tako to izgleda na drugom kraju grada." a onda se nasmiješio, pogledao u nju pa nastavio "jedino što nema rogatih vragova koji se smješkaju i prave gluposti" smrknuo se i pogledao prema podu.
"bića koja tamo obitavaju daleko su od vragova. Vragovi nikad ne bi bili sposobni za ono što su ova bića radila."
činio se kao da ga ipak to ne zabrinjava previše, kao ni nju.
"a ti? Što ti tu radiš?" okrenuo se prema njoj.
"tražim nešto što mi pripada."
"a nalazi se u onoj kući?"
"trebalo je tamo biti, akran me tamo uputio"
sjetio se da akran može uputiti samo onamo kamo gdje je se nalaze ista ili slična biofrekvencija.
"negdje je u blizini, ali nije više u kući"
to ga je zabrinulo. Opet mu se učinila poznatom, kao da ju poznaje već dugo... Možda predugo.

"dakle, na odmoru si?" upitala je
"ne" kratko je odgovorio
"pa što onda tražiš ovdje?"
"nadao sam se nečemu, ali to se nije dogodilo. Sad čekam."
"što čekaš?" pitala je zbunjeno
"ne znam koliko si dugo u ovom poslu, ali jedna od stvari koje moraš znati o svemu tome je da se ova bića pojavljuju periodično, tj. u točnim vremenskim intervalima. Pretpostavlja se da je to vrijeme potrebno da se određen broj bića pojavi"
gledala ga je pomalo zbunjeno, ali je tražila da nastavi
"svaka grupa dolazi vođena iskusnijim borcima. Onaj što si ga ti ubila bio bi običan vojnik, a onaj što tamo leži" pokazivao je na kraj ulice, "je jedan od onih iskusnijih". žila na sljepoočnici mu je zatitrala dok je govorio. Sama pomisao na to da je možda mogao izgubiti život da je onaj u kući bio istoga ranka kao onaj na ulici po prvi put ga je dovela da pomisli je li zapravo već pomalo ostario za ovaj posao.
edoksil @ 02:48 |Komentiraj | Komentari: 0
U ulici, natkrivenoj tamno plavim polumrakom, s tihim prizvukom pokvarene ulične lampe, kraj leša prije dva sata ubijenog psa bez pola prednje lijeve noge i nekoliko dubokih rana kroz koje je još uvijek polako teklo ono malo krvi što je u njemu ostalo, a blizu jednog trulog stabla bagrema, posljednjeg od drvoreda koji je krasio tu čitavu ulicu kroz mnoge godine, sad na tom mjestu, usred ničega, stajao je ne baš tako star čovjek kojeg su samo prividno ostarile bore, na pokojem mjestu sijeda kosa, i malo pogrbljen, umoran stav. Zadihano je gledao, naslonjen na mač u koricama, prema početku ulice, ili onome što je izgledalo kao njen početak. Početak je bio kilometrima dalje, a par stotina metara od čovjeka, posljednji zavoj je završavao svoju putanju, ne bi li se zaustavio kraj koji metar od leša psa.
Očvrsnuo je stisak oko drška ne bi li se lakše uspravio dok je stajao ispred vrata od kojih je nešto niži, a koja su zjapila otvorena čekajući da ih netko zatvori ili barem prođe kraj njih. Izgledala su kao da ih nitko nije koristio već godinama. Možda je tako i bilo s obzirom da u puna dva sata koliko je čovjek tu stajao nitko, barem nitko živ, nije prošao.
Pogledao je u leš psa, skupio slinu u ustima, nešto progunđao poluglasno i pljunuo kraj leša, na mjesto gdje se krv na tlu osušila. Mali oblačak magle se pojavio kao kad voda dotakne vruć, tek kovani metal.
"još jedan" s grčem je rekao. Približio se lešu s mnogo opreza ne bi li slučajno odjećom dodirnuo mjesta koja su još natopljena krvlju. "ne želim ju opet uposliti da mi šiva, a ni dokaze ne smijem ostaviti" prvo s malo ironije, a potom s hladnom ozbiljnošću je pomislio posljednje što mu je zauzelo mjesto u umu. Znao je da si ne smije dozvoliti previše razmišljanja. Također je znao da, ako ne poduzme nešto vrlo brzo će se još jedan pojaviti, ali ovoga puta možda dođe neki brži i jači i neće više imati snage za njega.
Znao je da dolazi još jedan, ili netko, nešto... Ali znao je, osjetio je to u svojim grudima koje mu je stiskala pločica metala ne bi li ga upozorila na "nešto".
Tek što je opustio stisak oko drška, vrata iza njega su zaškripala. Nisu se ni otvorila do kraja, mač je već našao svoj put od vrha do dna vrata. Čuo je nešto... Ono nešto na što ga je amulet upozoravao.
Znao je kakva su vrata, u kojem su stanju, čak i od kojeg su drveta rađena, ali nije uspio shvatiti što je to bilo što mu je u djeliću sekunde usporilo kretanje mača. Da je još jedan od onih kakvog je ubio, već bi bio napadnut, a da je neki lopov koji se usudio prići takvome mjestu i pokušati ukrasti ono malo toga što je ostalo, a pritom nosivši sa sobom pušku ili nekakvu mačetu, čuo bi kako komad metala pada na pod, a vjerojatno i tijelo onoga koji ga nosi.
Što god je to bilo, nije se kretalo, ili barem ne prema prolazu.
Stegnuo je stisak oko drška ovoga puta još čvršće, a mač postavio u poluobrambeni stav, kako bi se obranio od mogućeg napada ili odmah napao ako odmah vidi mogućnost napada.

Zakoračio je u mrak kuće, gledajući na sve strane. Da mu prije 2 sata pas nije potrgao noćne naočale, sad bi možda i vidio što se gdje nalazi.
"čekaj" presjekao mu je put glas koji je dolazio, kako se činilo, s kraja prostorije. Glas mu se činio poznatim, a opet, bio je suviše djetinjast da bi to bio netko koga nije vidio još od početka ovoga stanja. Nije si dozvolio razmišljati o uspomenama koje bi ga sada zasigurno spriječile u obrani od još jednog psa koji je skočio s ulaza na njega.
"prokleti amulet, nekad stvarno zajebe..." stigao je pomisliti prije nego je malo usmjerio mač prema psu. Pas je ubrzo izmijenio čitavu svoju anatomiju ne bi li se preobrazio u psolikog humanoida prema kojem su mitološki vukodlaci kao nož naspram mača koji je u ovom trenutku bio usmjeren prema biću.
Psoliko biće nije ni stiglo doskočiti do svoga cilja kad je prepolovljeno palo lijevo i desno od svoje žrtve. Iznenađen, čekao je udarac kojeg nije bilo kad je sekundu kasnije shvatio da više nema ničega u zraku. Ostavio je na mjestu još koju sekundu, a onda pogledao lijevo i desno od sebe i ugledao psoliko biće u dva komada.
Prizor nije bilo nimalo ugodan - polovica utrobe polako je curilo iz jedne polovice, dok se druga polovica rasula po ostatku sobe jer je zapela za nekakav predmet, vjerojatno stol.
"rekla sam ti da čekaš" glas je ponovo izašao iz nekog mjesta u sobi.
edoksil @ 02:45 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, kolovoz 6, 2008
malo za promjenu, jedan tekst koji nema veze s dosadašnjim načinom pisanja.
tekst je započet prije nekoliko mjeseci i nije nastavljen, jer mi fali inspiracije...


u jednoj tamnoj ulici, u tamno plavome polumraku, s tihim prizvukom pokvarene ulične lampe, kraj leša prije dva sata ubijenog psa bez pola prednje lijeve noge i nekoliko dubokih rana kroz koje je još uvijek polako teklo ono malo krvi što je u njemu ostalo, a blizu jednog trulog stabla akacije, posljednjeg od drvoreda koji je krasio tu čitavu ulicu kroz mnoge godine, sad na tom mjestu, usred ničega, stajao je ne baš tako star čovjek kojeg su samo prividno ostarile bore, na pokojem mjestu sijeda kosa, i malo pogrbljen stav. zadihano je gledao, naslonjen na mač u koricama, prema početku ulice, ili onome što je izgledalo kao njen početak. početak je bio kilometrima dalje, a par stotina metara od čovjeka, posljednji zavoj je završavao svoju putanju, ne bi li se zaustavio kraj koji metar od leša psa.
očvrsnuo je stisak oko drška ne bi li se lakše uspravio dok je stajao ispred vrata od kojih je nešto niži, a koja su zjapila otvorena čekajući da ih netko zatvori ili barem prođe kraj njih. izgledala su kao da ih nitko nije koristio već godinama. možda je tako i bilo s obzirom da u puna dva sata koliko je čovjek tu stajao nitko, barem nitko živ, nije prošao.
pogledao je u leš psa, skupio slinu u ustima, nešto progunđao poluglasno i pljunuo kraj leša, na mjesto gdje se krv na tlu osušila. mali oblačak magle se pojavio kao kad voda dotakne vruć, tek kovani metal.
"još jedan" s grčem je rekao. približio se lešu s mnogo opreza ne bi li slučajno odjećom dodirnuo mjesta koja su još natopljena krvlju. "ne želim ju opet uposliti da mi šiva, a ni dokaze ne smijem ostaviti" prvo s malo ironije, a potom s hladnom ozbiljnošću je pomislio posljednje što mu je zauzelo mjesto u umu. znao je da si ne smije dozvoliti previše razmišljanja. također je znao da, ako ne poduzme nešto vrlo brzo će se još jedan pojaviti, ali ovoga puta možda dođe neki brži i jači i neće više imati snage za njega.
znao je da dolazi još jedan, ili netko, nešto... ali znao je, osjetio je to u svojim grudima koje mu je stiskala pločica metala ne bi li ga upozorila na "nešto".
tek što je opustio stisak oko drška, vrata iza njega su zaškripala. nisu se ni otvorila do kraja, mač je već našao svoj put od vrha do dna vrata. čuo je nešto... ono NEŠTO na što ga je amulet upozoravao.
znao je kakva su vrata, u kojem su stanju, čak i od kojeg su drveta rađena, ali nije uspio shvatiti što je to bilo što mu je u djeliću sekunde usporilo kretanje mača. da je još jedan od onih kakvog je ubio, već bi bio napadnut, a da je neki lopov koji se usudio prići takvome mjestu i pokušati ukrasti ono malo toga što je ostalo, a pritom nosivši sa sobom pušku ili nekakvu mačetu, čuo bi kako komad metala pada na pod, a vjerojatno i tijelo onoga koji ga nosi.
što god je to bilo, nije se kretalo, ili barem ne prema prolazu.
stegnuo je stisak oko drška ovoga puta još čvršće, a mač postavio u poluobrambeni stav, kako bi se obranio od mogućeg napada ili odmah napao ako odmah vidi mogućnost napada.

zakoračio je u mrak kuće, gledajući na sve strane. da mu prije 2 sata pas nije potrgao noćne naočale, sad bi možda i vidio što se gdje nalazi.
"čekaj" presjekao mu je put glas koji je dolazio, kako se činilo, s kraja prostorije. glas mu se činio poznatim, a opet, bio je suviše djetinjast da bi to bio netko koga nije vidio još od početka ovoga stanja. nije si dozvolio razmišljati o uspomenama koje bi ga sada zasigurno spriječile u obrani od još jednog psa koji je skočio s ulaza na njega.
"prokleti amulet, nekad stvarno zajebe..." stigao je pomisliti prije nego je malo usmjerio mač prema psu. pas je ubrzo izmijenio čitavu svoju anatomiju ne bi li se preobrazio u psolikog humanoida prema kojem su mitološki vukodlaci kao nož naspram mača koji je u ovom trenutku bio usmjeren prema biću.
psoliko biće nije ni stiglo doskočiti do svoga cilja kad je prepolovljeno palo lijevo i desno od svoje žrtve. iznenađen, čekao je udarac kojeg nije bilo kad je sekundu kasnije shvatio da više nema ničega u zraku. ostavio je na mjestu još koju sekundu, a onda pogledao lijevo i desno od sebe i ugledao psoliko biće u dva komada.
prizor nije bilo nimalo ugodan - polovica utrobe polako je curilo iz jedne polovice, dok se druga polovica rasula po ostatku sobe jer je zapela za nekakav predmet, vjerojatno stol.
"rekla sam ti da čekaš" glas je ponovo izašao iz nekog mjesta u sobi.


       #   #   #   #   #   #   #   #   #   #   #   #   #


sjedili su na klupi kraj ulične lampe koja kao da je odbijala dati više svjetla.

"je li to akran?" pitao je.
"da"
"odakle ti?"
"zar je važno?"
"kali se posebnom tehnikom i ne može ga bilo tko nabaviti i oblikovati po želji"
"ja ga imam, zar je važno odakle mi? i vidiš da ga mogu koristiti" rekla je s mnogo sigurnosti
"da, možeš ga koristiti, ali..." započeo je, no ona ga je prekinula "mogu ga koristiti i namješten je na moju biofrekvenciju! sad lakše?" rekla je uznemireno.
a jesi li..." opet je pokušao nešto reći, ali je bio prekinut "ne, nisam iz druge škole. evo, pogledaj!"
svjetlo jedne o uličnih lampi osvijetilo je njena bedra otkrivajući snažne mišiće nakon što je razmaknula halju koja je, čini se, bila jedina odjeća na njoj osim istrošenih vojnih čizmi, kratkih kožnih hlača i tankog kožnog prsluka ispunjenog zaštitnim metalom. prsluk je bio malo neobičan, a on je to zamijetio istoga trenutka.
"kućna izrada prsluka..." pomislio je.
"evo, vidiš sad?" rekla je nervozno pokazujući mu svoja bedra.
na unutrašnjoj strani bedara nalazile su se dvije tetovaže, svaka na jednoj nozi. na lijevoj nozi sedmokraka zvijezda, a na desnoj sedmerokut, veličine idealne da u njega zvijezda stane kad bi se ta dva lika spojila.
"aha" izdahnuo je, pomalo razočarano, ali ipak s dozom zadovoljstva jer je bio siguran da je zasad u društvu osobe koja mu sigurno neće biti teret.
"što je ono bilo u kući?" upitao je prisjećajući se prepolovljenog tijela bića.
"usmjereni izboj energije akrana" rekla je gledajući negdje u prazno.
"aha" odgovorio joj je bez nekog prevelikog iznenađenja, kao da je već ionako sve znao o tome.
"što tražiš ovdje?" upitala je.
"ništa posebno. ovdje sam tek mjesec dana i nije ni upola zanimljivo kao na drugom kraju grada" lice mu se malo ozarilo, a usne se iskrivile u blijedi smiješak.
"kako je tamo?" nešto brže je rekla, kao da reagira na njegovu izjavu o dolasku s drugog kraja grada.
šutio je nekoliko minuta. nije mu smetala. nije ni htjela smetati. znala je da na drugom kraju grada nema više mogućnosti za siguran hod po ulici, a da poslodavci samo neke šalju na mjesta poput toga. za drugi kraj kraj grada, ova ulica je poput godišnjeg odmora nakon petogodišnjeg rada u kamenolomu u paklu.
"pakao..." pomislio je pa nastavio na glas gledajući u prazno "to je približan opis onoga što se tamo događa.
"što?" pitala je pomalo zbunjena
"pakao, tako to izgleda na drugom kraju grada." a onda se nasmiješio, pogledao u nju pa nastavio "jedino što nema rogatih vragova koji se smješkaju i prave gluposti" smrknuo se i pogledao prema podu.
"bića koja tamo obitavaju daleko su od vragova. vragovi nikad ne bi bili sposobni za ono što su ova bića radila."
činio se kao da ga ipak to ne zabrinjava previše, kao ni nju.
"a ti? što ti tu radiš?" okrenuo se prema njoj.
"tražim nešto što mi pripada."
"a nalazi se u onoj kući?"
"trebalo je tamo biti, akran me tamo uputio"
sjetio se da akran može uputiti samo onamo kamo gdje je se nalaze ista ili slična biofrekvencija.
"negdje je u blizini, ali nije više u kući"
to ga je zabrinulo. opet mu se učinila poznatom, kao da ju poznaje već dugo... možda predugo.

"dakle, na odmoru si?" upitala je
"ne" kratko je odgovorio
"pa što onda tražiš ovdje?"
"nadao sam se nečemu, ali to se nije dogodilo. sad čekam."
"što čekaš?" pitala je zbunjeno
"ne znam koliko si dugo u ovom poslu, ali jedna od stvari koje moraš znati o svemu tome je da se ova vića pojavljuju periodično, tj. u točnim vremenskim intervalima. pretpostavlja se da je to vrijeme potrebno da se određen broj bića pojavi"
gledala ga je pomalo zbunjeno, ali je tražila da nastavi
"svaka grupa dolazi vođena iskusnijim borcima. onaj što si ga ti ubila bio bi običan vojnik, a onaj što tamo leži" pokazivao je na kraj ulice, "je jedan od onih iskusnijih" žila na sljepoočnici mu je zatitrala dok je govorio. sama pomisao na to da je možda mogao izgubiti život da je onaj u kući bio istoga ranka po prvi put ga je dovela da pomisli je li zapravo već pomalo ostario za ovaj posao.
da nije razmišljao o novoj taktici i tome kad će uopće doći nova grupa, možda bi i primijetio vitkost i skladnost tijela suđene mu partnerice. u ovom trenutku je razmišljao kako iskoristiti njenu sposobnost u kombinaciji s njegovom vještinom. nadao se da neće morati vlastitu sposobnost koristiti jer trenutno nije imao dovoljno snage da ju kontrolira, čak možda ni dovoljno snage da je započne.

zamišljeno su gledali u daljinu, prema onom kraju ulice čiji je zavoj vodio prema kilometrima njenih ostataka. prestao je razmišljati o njoj, odakle mu je poznata, jer to u ovome trenutku nije bitno, ali je osjećao da se mora time pozbaviti kasnije.
nije se činilo da ju previše zbrinjava trenutna situacija, iako, da je itko u tome trenutku mogao imalo proviriti u njen um, prepali bi ga njeni alarmi u glavi koji su glamili, vrištali, derali se od panike, a ona je to sve morala kontrolirati.

prekinula je šutnju "ne smeta li ti ovolika dužina mača?"
"zašto bi mi smetala?" pitao je pomalo zbunjeno, ali shvaćao je što želi pitati, samo je to od nje htio čuti
"pa, istina da je ovo akran, stoga je mač lagan, no ne bi li bilo lakše koristiti kraći mač, ili možda dva ako si već toliko vješt?"
ozarenog lica, kao da nakon dugo vremena sreće civilizaciju, odgovorio je kao kolega kolegi "imaš pravo, doista bi mi bilo lakše koristiti dva kraća mača. no, iskustvo mi je pokazalo da je možda ipak bolje imati dugi mač široke oštrice, nego dva kratka, jer ovaj dugi može pokriti puno veću površinu. a još k tome ovako imam mnogo veću mogućnost da postignem pogodak, pa ako nije precizan i smrtonosan, onda je bolan i vjerojatno lomi ili drobi, da se tako izrazim." opet su mu se usne iskrivile u osmijeh, ali ovoga puta su mu se i bore istakle kraj očiju dok se smijao, gotovo glasno.
uzvratila mu je osmijeh.

ipak, bio je to krivi trenutak za smijeh - iza zavoja koji je vodio prema početku ulice vidjelo se blago svjetlo popraćeno energetskim izbojem.
"dolaze" s povišenim je glasom rekla.
duboko je udahnuo, zadržao dah, a onda ga iz trbuha ispustio. zvučao je poput neke zvijeri. stisnuo je oči tako da su mu se jedva vidjele, a mač isukao iz korica. stegnuo je stisak oko drška i stao poluobrambeni stav, isti kao i u kući.



a dalje će se valjda nastaviti...
fali mi ideja...
edoksil @ 19:17 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, lipanj 21, 2008
Ako me pamet dobro drži, a poprilično sam siguran da me dobro drži, onda s velikom sigurnošću mogu reći da imam vrlo dobar razlog kad sam iznenađen u trenutku razgovora s mlađim generacijama.
Ne sumnjam da ste se također mnogi od vas našli u situaciji kad vas je netko mlađi od vas iznenadio, više ili manje ugodno, ali do mjere da se zapitate "Što se događa?".

Na ovu kategoriju (Djeca) me potakao nedavni razgovor koji sam vodio s jednom novopečenom uskorobudi srednjoškolkom iz grada čije ime nije važno za daljnju raspravu. Razlog zašto nije važno je taj što se vrlo slična situacija pojavljuje sve češće i na sve više mjesta.

No, hajdmo malo krenuti od početka pa pogledati neke stvari, tj. kako je to bilo kad sam ja, ili netko tko je sada stariji (od mene) imao/imala 13, 14, 15 godina.
Igranje pred zgradom, učenje doma, prve ljubavi. Oni sretniji bi već doznali što je to poljubac.
Svi smo imali svoje društvo, svoju kliku, a svatko od nas je imao po 5 najboljih prijatelja i nikome nismo ništa govorili, nego SAMO njima.
Neki su tad po prvi puta probali cigaretu, a neki alkohol.
Tad su se rađale naše najveće fantazije, zamišljali smo najzgodnije cure/frajere u našem društvu, a sama pomisao na te osobeu bi neke dovela do ekstaze (ili kako god se to tada moglo nazvati).
Tada smo se ljutili na roditelje što nas ne puštaju da budemo sa svojim najboljim prijateljima duže od 22 vani, što ne smijemo gledati TV jako dugo, što nas tjeraju u krevet prije 23...
Neki su već pri kraju osnovnjaka otišli u neki birc ako su slučajno poznavali stariju ekipu, dok su drugi o tome samo maštali.

Ljutili smo se na roditelje, koje smo uporno nazivali starcima jer jedino tako možeš biti cool pred društvom, a onda godinu-dvije kasnije smo shvatili o čemu se radi, ili smo barem bili blizu toga što smo mislili da shvaćamo.



"a sutra...opet će biti opijanje
možda esctasy"


Živim u ne tako velikome gradu, ali koji ima sve više mlade populacije što me raduje, a velik broj mlade populacije označava i pojavu raznolikosti među njima. Bez sumnje, ta raznolikost će dovesti do novih stvari, novih pojava među mladima kao i do novih dilema, ili novih tema unutar starih dilema, u pogledu njihovog ponašanja te njihovih činova.

Jučer je bio posljednji dan nastave za sve učenike osnovne škole te svih srednjškolaca osim maturanata. Kao i svaki grad, i moj grad ima okupljalište njih svih, tj. mjesto gdje će se "tradicionalno" okupiti i gdje se mogu zabavljati. Dakako, do prije koju godinu se to definitivno moglo nazvati zabavom, no nakon sagledane situacije kakva je jučer bila, to se zasigurno više ne može zvati zabavom. Svatko bi se upitao što je bilo, da nije netko stradao ili tako nešto, no ne, nije bilo ničeg fatalnog, na svu sreću, HITNA i POLICIJA su držali kontrolu.

Nije li poražavajuće da Hitna i Policija moraju nadgledati osnovnoškolce koji bi za mjesec dana trebali upisati neku srednju školu, a dvoje od te djece je odvedeno na ispumpavanje?
No, budimo tolerantni do te mjere. Svakome se može omaknuti ili nešto slično. Mislim, ipak je to vrijeme eksperimentiranja i strahova od nečeg novog pa tu postoji neka mjera, neka društveno prihvaćena mjera i mjere izvan granica za one malo tolerantnije.

No, zapita li se itko koliko često zapravo oni to rade? Zapita li se itko ŠTO oni rade zapravo?
Siguran sam da se svatko zapita, ali tko doista nešto dozna?
Dovoljno je tek nekoliko puta izaći petkom ili subotom na mjesta na koja dolaze mladi tek nešto stariji od grupacije o kojoj se govori. Ciljane grupe se često može naći s alkoholnim pićima i cigaretama, što i nije tako loše kao što je već navedeno.
Ono što se doista trebamo zapitati je : kako ti mladci dođu u posjed trave, X-a, speed-a te sličnih narkotika?

Jedan razgovor s mladom djevojkom koju sam na početku spomenuo, a prije nekoliko odlomaka citirao, mi je dao do znanja da grupe na koje ciljam sve češće konzumiraju narkotike, a pristup je sve lakši.
Na pitanje zašto to čini mi je odgovorila :
"speed te brži budnim i jača ti koncentraciju...
između ostalog..."

Hoće li mi tko reći, što njih potiče da oni sve češće rade takve stvari? Kako jednom osnovcu može pasti na pamet da konzumira X ili speed? Odakle toj djeci novci za to?
U čemu danas bilo tko griješi da se takvo što događa? Zar su jedini odgovori da je kriva komercijalizacija? Brza hrana? Brz (ne)život?




Jasno mi je da na ovo mogu dobiti mnogo odgovora, a svaki odgovor će biti onakav kakvo stajalište prema sebi i drugima ima ta osoba. No, moram reći da nisam ovo pisao kako bi mi netko rekao odgovor. Tražim samo mišljenje o situaciji. Mi smo uzori ti malcima/mulcima, a mi im najčešće ne dajemo loš primjer. Pa u čemu je problem?
edoksil @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 13, 2008

Moderna umjetnost je opći izraz za umjetnost kasnoga 19. st. do otprilike 1970-ih godina. Moderna umjetnost se okreće novom pristupu umjetnosti koji akcent stavlja na prikazivanje emocija, tema i raznih apstrakcija. Umjetnici eksperimentiraju s novim oblikom viđenja određenih motiva, s novim idejama o prirodi materijala i funkciji (funkcionalnosti) umjetnosti i umjetničkih radova, često se primičući apstrakciji.

Cilj čitave moderne umjetnosti je pomaknuti ili probiti granice koje su dosad ograničavale umjetnike. Kroz svoje radove žele objasniti nešto što je Pablo Picasso izrazio u vrlo kratkoj rečenici :

„Ja ne tražim, već nalazim“.

Granica koju treba prijeći je mašta, um, svijest. Treba prestati tražiti odgovore i početi nalaziti ih, jer oni već postoje. To je bit čitave moderne umjetnosti.

 

 

Kraj 19. st. donio je sa sobom mnoge početke umjetnosti koja će obilježiti današnjicu, u svakom pogledu : od čisto umjetničkog do funkcionalnog dijela.

Do tih trenutaka,  svijetom je vladala bol, tj. tzv. „weltschmerz“. U tome razdoblju dolazi do revolucije u umjetnosti gdje umjetnici po prvi puta u velikoj količini iznose vlastita mišljenja, stavove, izražavaju emocije. Vrijeme „weltschmerza“ je razdoblje prekreta, prapočetak onoga što će slijediti kasnije.

„Weltschmerz“ donosi sa sobom realizam koji po prvi put realno prikazuje situacije, potičući dalje na razvoj umjetnosti koja bi trebala nadići tu realnu situaciju kao izbavljenje iz takvoga stanja. To izbavljenje donosi moderna umjetnost – nadrealizam.





Nadrelizam – put u nepoznato.

 

Svijet je pun luđaka. Ili barem ljudi koji tako izgledaju ili se ponašaju. Ali, malo je onih koji su ludi u toj mjeri da se usuđuju dirati i kidati granice stvarnosti, onoga što svatko vidi, dira, osjeća, njuši, čuje.

Svatko je sposoban nekoga dovesti do ludila. Ali, malo je onih koji su sposobni nekoga uznemiriti, zaludjeti, IZLUDJETI i smutiti mu um, poljuljati mu uvjerenja u granice koje smatramo stvarnošću, a jedino što mu pokazuju je, ne bi čovjek povjerovao, stvarnost.

U biti, ta stvarnost nije onakva kakvom si ju bilo tko može zamisliti. Ta stvarnost je u svakoga drugačija, neka tuđa percepcija svijeta nama ne može biti jasna, ali je ipak toliko snažna da nas poljulja i natjera nas da se zamislimo.

Onda dolazi trenutak kada svaki ti malobrojni luđaci postaje ekscentrici, a ovi ostali su i dalje luđaci. Ono što ekscentrika razlikuje od luđaka je, ni više ni manje, nego – IDEJA. Ta jednostavna riječ, pomamna svakome od nas, razlikuje nas i stvara od svakoga od nas svijet za sebe.

 

Dok sam razmišljao o tome što bih uopće rekao na prvoj pomisli o modernoj umjetnosti, pale su mi na pamet misli malo prije rečene. To je, u biti, moje viđenje moderne umjetnosti kad malo razmislim o umjetnicima toga vremena – ekscentrici čija djela izgledaju kao da ih je umobolnik radio, a onda se čovjek zamisli nakon što shvati da je to slika svih nas i da su se oni usudili prikazati tu sliku, taj akt našega svijeta gdje tako golo stojimo pred svima, izloženi svim zgražanjima istoga svijeta koji grčevito negira istinu o sebi.

Umjetnici toga vremena izrađuju svoja djela tako da bez velikoga plana stvaraju djela, tj. stvaraju povedeni inspiracijom, a oni su je imali naveliko – gdje god su se okrenuli, mogli su iskoristiti svaki motiv ovoga svijeta, ali ipak su bili toliko milostivi i ostavili nas da živimo sa svojim ludilom i da mislimo kako su oni, umjetnici, ti koji su ludi.

 

Inspiracija je dolazila sa svih strana, jer to je vrijeme kada je SVE aktualno, a SVE može dati BILO KOJU ideju, misao, asocijaciju, dok su tu umjetnici poput Picassa, Dalíja, Mondriana i ostali koji to upijaju i ispoljavaju kroz svoja umjetnička djela.

To je vrijeme kada se pojavljuju mnogi stilovi, a svatko je mogao izabrati onaj koji mu odgovara, koji je sličan njegovim stavovima. Kao primjer, tu su : FOVIZAM, koji izražava optimizam prema novom svijetu, tj. vremenu koje dolazi nakon oslobođenja u 19. stoljeću, KUBIZAM koji se može usporediti s novim znanstvenim otkrićima i načinima koji su korišteni da bi se došlo do tih otkrića – analizom i sintezom te korištenjem neke od tih tehnika se stvorile nova djela, novi oblici, novi izraz shvaćanja stvarnosti, FUTURIZAM, koji se pokušava „približiti budućnosti“ koja je tako daleko i bježi, a svojim pokušajima prikaza kretnje na slikama, umjetnici tu budućnost pokušavaju dostići. Dakle, inspiracije nikad nije nedostajalo, samo se trebalo usuditi naći način kako se izraziti i to učiniti.

Pojave ovih pravaca i općenito pojava bilo čega sličnoga, dovela je do pomutnje u svijetu. Na početku sam naglasio da su ovo umjetnici koji su sposobni dovesti do pomutnje samo zbog svoje iskrenosti pa bih htio citirati našeg umjetnika Vladu Kristla koji vrlo sarkastično, a opet poprilično ozbiljno o umjetnosti govori na ovaj način :

„Jedno je, ipak, neupitno: umjetnost je razaranje sistema.“

 

Sam naslov, teza, ideja ovog kratkog sastava je Picassova izjava kako on ne traži, nego nalazi. No, pošto je ovo jedinstvena prilika da kažem što mislim, onda moram reći da se s tom izjavom mogu tek djelomično složiti.

Već sam spomenuo kako je bilo koji umjetnik mogao odabrati bilo koju temu, bilo koji motiv, jer ih je bilo u izobilju. No, ne slažem se s onim dijelom da umjetnik nalazi ono o čemu će raditi. Možda zvuči previše poetski, no smatram da svaki motiv koji tjera umjetnika da se izrazi je „pronašao umjetnika“ a ne umjetnik taj motiv.

Nisam dostojan uspoređivati se s jednim Picassom, ali ipak smatram da bi opis moderne umjetnosti zvučao ovako :

JA NE TRAŽIM, ONO NALAZI MENE.

edoksil @ 12:40 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 11, 2008

Odnos politike i vjere, tj. relogioznosti, tema je koja nikad nije do kraja ispričana, koja nikad nije jasno razlučena. Je li uopće moguće razdvojiti ovakve dvije krajnosti?

Prije svega, treba uzeti u obzir da je čovjek, kojemu je omogućeno da bira između ovakve dvije krajnosti, istovremeno i političko i religiozno biće, što dovodi do proble-ma koji je ujedno i uvjet za rješavanje ove neprekidne debate o prevlasti jedne od te dvije krajnosti.

Mora se spomenuti da je posebno danas aktualan odnos religije, tj. Crkve kao institucije i politike, tj. onih koji su na vrhu političke vlasti u svijetu. Svaka od tih krajnosti odnose se kao Crno i Bijelo, teže da se nametnu jedna drugoj kao gospodar ili da možda iskoristi drugu stranu. No, da bi se problem pogledao s neke strane, trebalo bi uzeti donekle neutralno stajalište vezano uz taj odnos. Takvo razmišljanje vodi nas ka pitanju : Koliko Crkva treba, može i smije biti prisutna u političkom životu neke države?

Prije nego se spomene koliko ulogu Crkva, tj. religija može i smije imati u politici neke države, mora se napomenuti da su u različitim razdobljima u povijesti različite dominacije bile nad ljudima, u nekim razdobljima je Crkva dominirala politikom, kao što je to bilo izraženo tijekom starog i srednjeg vijeka, dok je u drugim razdobljima politika pokušavala zagospodariti Crkvom kao institucijom kako bi lakše kontrolirala podanicima te ih dovela u potpunu kontrolu dovodeći na Crkvene položaje politički pogodne osobe, što se moglo vidjeti tijekom Rimskog Carstva, Ruskog Carstva te u vremenu nakon srednjeg vijeka. Dakako, bilo je razdoblja kad se pokušala posve razdvojiti Crkva od države kao što je to bilo tijekom Francuske revolucije, što su kasnije primijenile mnoge druge države.

Dakako, nije moguće odvojiti jednu instituciju od druge jer su povezane baš onim početnim uvjetom, da je čovjek i političko biće (Homo politicus), tj. pripadnik određene politike,  i religiozno biće (Homo religiosus).

 

Crkva je kroz stoljeća služila kao institucija za pokretanje masa kad je to trebalo i kada više nije bilo drugog izbora. Kao primjer tome, najbolje to prikazuju Križarski ratovi koji su vođeni „za oslobođenje Kristova groba“, a zapravo je bilo iz gospodarskih razloga, jer se jedino putem takvih poruka može neuk narod privući i potaknuti ga da sudjeluje u planovima koje oni koji ih smišljaju ne mogu ostvariti.

Danas Crkva, nakon mnogo godina ponovno pokušava dobiti prevlast nad svojim pripadnicima, tj. onima iste vjeroispovjesti zbog manjka svoga udjela u politici. Država danas i nema toliku korist od Crkve, osim diplomatsku u odnosima s drugim državama slične religiozne prevlasti. Ako veći udio stanovnika neke države ima pripada nekoj religiji, normalno je da će se politika tome prikloniti i to pokušati iskoristiti, jer ljudski mentalitet i dalje omogućava da se oni koji su istih uvjerenja, u ovom slučaju religioznih, međusobno bolje slažu te teže nekim zajedničkim moralnim stavovima. Imajući to u vidu, politička vlast može iskoristiti tu činjenicu za vlastite ciljeve.

 

Dakako, treba naglasiti kako uvijek postoji mogućnost napetosti između Crkve kao institucije i političke vlasti. Do takvih napetosti dolazi onda kada tendencije jedne od institucija prijeđu u djela i kao takva počinju se nametati nad drugom, a onda druga uzvrati istom mjerom. Tada je moguće da dođe do sukoba među stanovnicima neke države kad su neki od njih više priklonjeni jednoj, a drugi drugoj strani. Razvojem takvih sukoba rijetko kad neka od „zaraćenih“ strana ima koristi, nego najčešće neka treća, vanjska strana toga svega ima koristi od toga. To sve dovodi do zaključka da sukobi između Crkve i političke vlasti mogu dovesti državu samo do propasti, posebno ako su obje strane više-manje jednakih snaga.

 

Da bi postojao nekakav red unutar države među drugim konfesijama, mora postojati i jaka državna politička vlast. Bez jake države politike, bilo koja od konfesija može stvarati samo problem državi, jer ako se takvi problemi ne rješavaju, takva država može doći u sukob s državama gdje je izražena vlast religijskih vođa nad političkim vođama, gdje je  konfesije koja je potisnuta u državi zaraženoj sukobom prevladavajuća. Tu je moguće dati jedan od zaključaka – religija je nekad samo kočnica u razvoju međusobnih odnosa nekih država. Za to ću dati primjer nekadašnjih odnosa kršćanskih i islamskih država. Njihov odnos je bio jako dugo spriječen baš iz religijskih razloga jer se međusobno nisu slagali samo zbog različitih religijskih uvjerenja što je kasnije preraslo u gospodarske problem da bi na kraju postao globalni problem i sredstvo za zastrašivanje i za iskorištavanje u vlastite svrhe (tzv. „sveti ratovi“).

 

Crkva kao bilo koja religiozna institucija, u odnosima među stanovnicima države i u odnosima s istom religijskom prevlasti, može pomoći tako da približi stanovnike zbog sličnih interesa ili uvjerenja (međusobni odnosi između katoličkih zemalja nisu isti kao i odnosi između pravoslavnih ili islamskih država).

Kad se malo bolje sagledaju današnji pokušaji Crkve da uvjere ljude da će, ako gube vjeru u Boga, time dovesti svijet u kaos. Takav način izražavanja je pokušaj stvaranja panike i dovođenja ljudi k sebi da im se priklone, jer taktika panike je najjednostavniji način uvjeravanja ljudi u ono što netko želi, posebno ako je skupina koja se pokušava privući duboko uvjerena u ono što netko progovara.

Zato smatram da Crkva kao institucija u državnoj vlasti treba biti prisutna utoliko dok od nje ima koristi, ali ne i više od toga. Crkvena vlast i njene tendencije prema vlasti nad ljudima se u svome pravom licu ništa ne razlikuje od političke vlasti, ali isto tako daje jednu dozu straha i dogmatičnosti koju su stoljećima razvijali i pokušavali ju nadviti nad ostatkom ljudi što više nije moguće jer su ljudi danas mnogo obrazovaniji i neke ideje više nisu ostvarive, a što je do vremena kad je svatko mogao biti obrazovan bilo glavno oružje za iskorištavanje ljudi.

Religija bi trebala biti stvar slobodnog izbora, a religijski vođe bi se trebali baviti međusobnim odnosima unutar religijske zajednice i odnosima s pripadnicima drugih konfesija.

 

„Bogu Božje, caru carevo“ poslovica je kojom bih htio završiti ovaj kratki izraz moga stajališta o odnosu politike i Crkve te udjelu kojim bi trebala Crkva utjecati na politiku u državi. Jasno je da su te svije institucije nerazdvojive, ali mora se znati gdje je granica.

edoksil @ 12:32 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 3, 2006
Kako tehnologija napreduje, tako i ludost u ljudi raste. Naime, najbolji prvi primjeri su još iz vremena davne prošlosti gdje su pokušavali čudnim teorijama napraviti neke izume ili pokušali izvesti na čudne načine "savršeni stroj za uništavanje". Nadalje, znanost se razvijala kao i društvo, i tako je u društvu postojala Crkva koja je diktirala svoje gluposti, a oni koji su se usudili, radili su što su htjeli, ako su uspjeli, naravno. Ali i ti njihovi uspjesi nisu bili baš neki prisebni. Najbolji primjer je i sam da Vinci. Eto, on je svašta radio, istina, bio je genijalac i da je imao pokrovitelja, svaki njegov izum bi uspio, ali opet, tu počinje ta LUDOST. Naime, ne znam tko sve zna da je on isto tako težio za nekim sranjima kao što je "stvaranje stroja za uništavanje", perpetuum mobila, helikoptera (to je na kraju uspjelo) i tako dalje. Ono što je najgore onda bilo je to što je ALKEMIJA bila znanost i to je također jedan velik oblik ludosti. Mislim, pretvarati olovo u zlato, eliksir života, i sl., dakle, nebuloze.
Dugo je to smatrano poganstvom, dok bi danas to nazvali "propali pokušaj" ili "još jedna budala koja se vraća u prošlost". No, pa dajte, malo razmislite...
Malo je razum napredovao u tih daljnih par stotinjaka godina te su se ljudi okrenuli PRAVOM razvoju tehnologije i znanosti. Najbolji primjeri su Newton, Bošković, i sl. koji su prihvatili prirodu takvu kakva je i pozabavili se njome i pokušali je shvatiti.
Tako je vrijeme prolazilo, a znanstvenici su se redali kao i njihova otkrića. Mogu slobodno reći da je u tom razdoblju znanost cvjetala, a tako i društvo, napokon.
Ono što je zabrinjavajuće je to što čovjek, biće kakvo je, svaki put, sve što može iskoristiti kao oružje ili da to učini oružjem, to i napravi. Tisućljećima se pokušavalo doznati recimo od čega se sastoji ono što osjetimo i vidimo, dakle atomi. Nakon što su dokazani, odmah je čovjek otkrio njihovu potencijalnu razornu snagu i PUF!, eto nam atomske bombe! U međuvremenu, razvoj oružja je bio doista nevjerojatan, od kamena koji smo koristili prije neki 10-tak tisuća godina do lasera koje danas koristimo.
No kad se radi o totalnoj ludosti, koja više nije žalosna nego smiješna, tu mogu navesti doista mnogo toga, a među ostalima i ono zašto sam počeo pisati ovaj post.
Naime, još od drugog svjetskog rata počelo je razdoblje PRAVE LUDE ZNANOSTI. Pokušali su stvoriti bombu, tj. uređaj koji bi netjerao čovjeka da ne shvaća da se njemu netko obraća ili slično. Duže vrijeme ništa nije tako smišljeno sve dok nisu počeli sukobi Istoka i Zapada, tj. SAD-a i Bliskog istoka. SAD je pokazao da ima daleko najluđe ljude koji su u stanju izmišljati izume koji čak, imaju smisla ali su za opću sprdnju. Nadalje, kao primjer ću dati bombu koja je svojim kemijskim sastavom trebala povećati sexualnost između vojnika na taj način da djeloje afrodizijački a isto tako i da poveća homoseksualnost između vojnika kako bi bili što lakše ometeni.

Eto, dakle, mislim da je ludost na oba područja na visokoj razini, i na ozbiljnoj razini i na onoj razini kojoj se sprdamo...
edoksil @ 15:21 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, srpanj 1, 2006
Pod pritiskom pravljena blogova, odlučio sam napraviti vlastiti. Ako je potrebno odmah reći o čemu ću pisati, onda mogu reći da će teme biti raznolike. Većinom će to biti komentari na događaje tog dana ili nečega općenitog u svijetu, na neke stvari o kojima svi pričaju između sebe, a nikad na glas.
Da ne bi rekli kako ću ostati samo na prvom i uvodnom postu, eto, jedan post već sad.

Svakog dana povećava se broj onih koji koriste Internet. Svijet se, reklo bi se, "digitalizira". Postoje mnoge prednosti Interneta, npr. lak pronalazak mnogih informacija, kontaktiranje, razgovori, igre, ZARADA. U svem tom šarenilu, malo ljudi primijećuje da zapravo na svakoj toj informaciji, razgovoru, igri ili bilo čemu drugome netko zarađuje. Recimo, čitanje vijesti se čini svakome bezazleno, ali ono se otegne na neko vrijeme i PUF!,  ode novci. Najlakši oblik zarade je na pornografiji, ali to je već zastarjelo. Sad je došao novi oblik, a to je zarađivanje preko igara. Eto vam primjeri World of Warcraft, Everquest, i sl. Ljudi mjesečno (dobrovoljno!!!) plaćaju masu novaca za igranje PC igara. Takve tvrtke zarađuju na takvima. Svaka čast! Mislim, naći preko 10 milijuna ljudi (budala????) koji će plaćati svaki mjesec da bi igrali nešto a slično mogu nabaviti na prvom placu za 50 kn i igrati koliko žele, mislim, to je za svaku pohvalu! 
Da ne skrećem previše s teme, dakle, radi se o "digitalizaciji" društva. Sve više kućanstava ima barem jedno računalo, barem pola ih ima pristup internetu. Dakle, već se može govoriti o globalnoj "digitalizaciji". Ono što jako malo ljudi primijećuje je to da samim pojavljivanjem na Internetu dajemo dio svoje privatnosti drugima, jer, bilo tko nam može "upasti" u računalo i iz puke zabave rušiti sustave, krasti podatke i sl. Zapravo, dajemo mogućnost drugima da rade s nama što god žele, iako nam to nije bila namjera. 
Sljedeće što ću reći izgledat će skeptično i izgledat ću kao oni ljudi koji su tjerali izumitelje jer su se bojali nečeg novog. Internet daje mnogo mogućnosti a među ostalima je i upravljanje drugima. "Digitalizacija" je pojam, s moje strane gledan, koji objašnjava nastajanje društva na Internetu. Ovakvo društvo je opasno, psihički opasno za mnoge osobe, jer postoje drugi koji svojim postupcima unutar "digitaliziranog društva" pritišću druge i tjeraju ih na postupke koje ne žele raditi.

Nemam mnogo daljnih argumenata, i ne želim reći kako bi trebalo ukinuti Internet, jer postaje "opasan", naprotiv, postaje super, ali ono što sam htio reći je da ljudi trebaju otvoriti oči, a ne slijepo srljati pred svaku ponudu, posebno na Internetu.


Ako imate ikakvu primjedbu, nešto vam se svidjelo ili možda neki prijedlog oko bloga, slobodno ostavite u komentarima. 
Hvala!
edoksil @ 11:40 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Arhiva
« » ruj 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
16638
Index.hr
Nema zapisa.